Suglasan sam s obradom mojeg e-maila kao osobnog podatka za svrhu primanja newslettera Gradske knjižnice Rijeka. Pročitajte obavijest o obradi osobnih podataka <a href="https://new.gkr.hr/sluzbene-informacije/zastita-osobnih-podataka--p-42">ovdje</a>.

newsletter-mailboxes-play-dough.png

Pretplati se!

Prijavite se za primanje "newslettera" Gradske knjižnice Rijeka i saznajte na vrijeme što se događa u našim odjelima i ograncima diljem grada, što se čita, komentira i preporučuje u <a href="https://gkr.hr/Magazin">Magazinu</a> te koje nam se ideje vrte po glavi... I zapamtite - čitamo se na internetu, ali vidimo u knjižnici. :)

favicon.ico

naslovna.jpg

GKR bira

Malo drugačija povijest: 10 naslova po našem izboru

magazin/gkr-bira--c-13

Sjeti se kako smo se voljeli: 10 naslova o ljubavi, ljubavnim problemima i kako ih prevladati

Slušaj, zove me šuma: 10 naslova za upoznavanje s prirodom

Crtež bez naslova.png

Čovjek. digitalno izdanje: 10 naslova za samoobranu od digitalne hiperaktivnosti

Čitaj i ovo:

IMG-9b3016cf87dd442fc1d25f44561d2396-V.jpg

Najave

Predstavljanje izložbe i knjige "To nije pas, to je Cher!"

magazin/najave--c-22

Objava za medije_Kultura svima x Dječja kuća x Pamela Perkić.png

Vijesti

Kultura svima: novi ciklus inkluzivnih ćakula i edukacija, u novom izdanju u Dječjoj kući uz stvaranje inkluzivnih podcasta

magazin/vijesti--c-11

Knjige petkom

Knjige petkom: Istočno od raja, Lucy Crown, Nijema pacijentica...

magazin/knjige-petkom--c-51

historicizam_naslovna.jpg

Historicizam: otvorenje izložbe radova

Davno, davno, davno, u ono pretpandemijskom, predepk i predratno vrijeme prošao sam u šetnju do centra s kolicima i baš je bilo bez veze… Novo vrijeme, nove okolnosti, nova testiranja, novi testni primjerak u kolicima pet godina nakon ponovo je ovdje…

Grad nije za kolica #2 (a nije baš ni za badminton)

Teme

magazin/teme--c-17

Postoje grafički romani koje možete listati satima i nakon što pročitate priču...

"Ar-Men, živi pakao" Emanuela Lepagea: vizualna poslastica o samoći i svjetionicima

Recenzije

magazin/recenzije--c-15

Cyberpunk 2077 je nadmašio neuspjeh igre No Man's Sky te postavio brojna pitanja, kako igračima, tako i developerima

Krah Cyberpunk 2077 iz pandemijske godine koji se pamti

RASADNIK

rasadnik--c-29

Još jedan roman koji je postao i vrlo uspješan film... Lari Š. je napisao još jedan odličan prikaz.

"37,2 ujutro" Philippea Djiana: Mentalno oboljela težina postojanja

Najčitanije

Inkubator

<blockquote>Rad Katje Grcić nastao kao dio Književne rezidencije Kamov u studenom 2023. godine. Program rezidencije podržalo Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske.&nbsp;</blockquote>LOM PAMUKA– Ovo vam se više ne da popravit.– Kako mislite?– Pa lijepo, ovo vam je slomljeni pamuk, slomili ste pamuk i gotovo.– Kako mislite slomila pamuk?– Gledajte, ako ste već kupili fini komad tkanine, oprostite što primjećujem marku, onda ste trebali gledati što piše na deklaraciji…evo tu, tu pogledajte…– Mhm?– Vidite ovu ikonu?– Ovaj krug?– Da, prekriženi. A vi ste garant stavili na centrifugu… A da ste pogledali deklaraciju…– Ne znam jesam li ikad pogledala deklaraciju.– A gospođo moja, pa lako za ono smeće iz H&amp;M–a, ali za ove fine komade…ne možete tako… ovo je sad slomljeni pamuk… možemo mi to vama uzeti, ali nema vam od toga ništa, to se više ne da ispeglati…– O bože.– Drugi put gledajte deklaraciju.<hr>TKANINABala damasta pronađena u okovanoj škrinji na olupini broda Gagliana Grossa u podmorju je završila krajem listopada 1583.440 godina je provela ispod površine mora.Murat III. otpremio je svoj skupocjeni kargo iz Venecije prema Carigradu, ali dostavu je omelo olujno nevrijeme, brodolom.Njegova majka, koja se cijeloga života trudila da njezin sin ne prereže pupčanu vrpcu kojom ga je odijelila od muškosti, bila je silno razočarana. Strateški je vrpcu održavala napetom tako što je sina, koji je usprkos svom ugledu i funkciji moći, izabrao jednu ženu, poticala da je zamjeni mnoštvom drugih. Kastriran prekobrojnom djecom (začetom bez ljubavi) od prekobrojnih žena, mislio je da čini pravu stvar. Prerezao je pogrešnu vrpcu, onu koja ga je spajala s emocijama, pa nije osjećao da udovoljavajući majčinoj potrebi da ona ostane „jedna i jedina“ izigrava samoga sebe.Damast je bio poklon namijenjen njoj. Nakon brodoloma, više je razmišljao o ukupnim financijskim gubicima nego li o tome da mu majka po prvi put nije dobila ono što je od njega očekivala.Poklon je nadživio i vodu i vrijeme. Promatrao me iza muzejskog stakla kao ono pitanje koje mi je on postavio dok smo ležali na suncu.– Vjeruješ li da je prava ljubav moguća?Ton kojim se postavio pitanje jasno je podcrtao: On (više) ne vjeruje.<hr>UPITNIKRekla sam da želim Jelinek, da me samo ona zapravo zanima.– Kolegica Grgić je uzela Jelinek za temu diplomskog rada, žao mi je. Morat ćete izabrati nešto drugo.I tako cijeli život. Kad god bih mislila da točno znam što želim, netko bi rekao:– Žao mi je. Morat ćete izabrati nešto drugo.To što sam htjela dobio bi netko vrlo sličan meni. Netko čije se prezime razlikovalo u jednom jedinom slovu, takav netko.Pa sam izabrala Frischa. Bio je pametan, u to nema sumnje, ali stalno sam imala nejasan i podmukao osjećaj da je njegov duh potpalio požar u rimskom stanu Ingeborg Bachmann, da se on, na daljinu, pobrinuo da joj cigareta ispadne iz usta, da žar zahvati prvo spavaćicu, potom plahte i da zatim sve odeu trimilematerine<hr>METAFOREPopila sam nekoliko malih piva, govorila sve što govorim i kad sam trijezna, samo brže i odrješitije. Vješala sam mu se oko vrata kao kakva haljina koja silno želi biti izložena na nekoj vješalici u izlogu.Izgovarao je rečenice moga oca:Zamisli što mi je rekao…Izigrala me…Ona je kriva…Kupio sam stan…Radim po cijeli dan…Bilo je podnošljivo do trenutka dok nije izgovorio: popišao se po nama. Upotrijebio je to kao metaforu, ali zarezalo me kao oštar papir jagodicu prsta. Sjetila sam se sna u kojem brat i ja stojimo na ledini, ispred nas otac piša u vjetar, okrenut nam je leđima. Vjetar učini svoje – sva mokraća završi po nama.U trenutku kad to izgovori, poželim pobjeći. Pobjeći i ne osvrtati se. To i činim.On krene za mnom. Ali jedna žena u njegovoj blizini prijekorno uzvikne njegovo ime, a potom pitanje na koje si je već dala odgovor: Jel ti ideš s njom ili sa mnom?!Već sam odmakla. Ne osvrćem se. Dobro znam da ranjeni muškarac uvijek bira onu koja mu je blizu i lakše dostupna.Brzo, dobro i jeftino. Ako je brzo i jeftino, neće biti dobro. Ako je dobro i jeftino, neće biti brzo. Ako je dobro i brzo, neće biti jeftino.Prepoznajem kakvi mi dolaze u susret: škrti, oni koji ne žele dati ili oni koji pseudo–velikodušnošću kupuju tvoju naklonost sve do trenutka u kojem se ne upišu kao vlasnici (tebe? naklonosti?), nakon čega postaju isti kao i ovi prvi.A ja? Kakva sam ja žena koja im dolazi u susret?Ona koja traži ljubav, ali je ne dobiva. Pa onda ljutito prestane tražiti. Umori se. Baca mobitel o zid. Uništava. Podiže zidove. Od nemoći i bijesa. Postaje žena koja ne zna primati. Traži muškarca koji ne zna davati.<hr>ČEKANJETe sam noći izašla tražiti mjesec – nigdje ga nije bilo. Pa sam rekla, to znači da treba čekati bolje, čekati nježnije, s više strpljenja, s više ljubavi.Sve ono stvarno vrijedno nisam zaradila, nego sam dobila.Trebalo je samo čekati: da voda počisti mulj, da vatra izgori do kraja, da zrak prenese glas, da zemlja da plod.Žene više nitko ne uči kako se aktivno čeka.<hr>LJUBAVILjubavi, ovakvo je stanje:pripremi se: u meni živi osam ženaratnica, ratarica, djevojčica, majka, tkalja, vještica, plesačica, crna panteraPrva zna što je bojište. Poginula je na njemu nebrojeno puta. Zna da treba učiniti sve i više od toga da do borbe ne dođe. Ako dođe, a doći će – treba biti oštar, brz i odlučan. Nikome ne treba nanositi više boli nego što je neizbježno. Nikome pokazati više sućuti od one koju imaš za samoga sebe. Poljubiti oba oka onima koji odlaze, ali samo ako se blagoslov primirja nečujno spusti među granje. Odbaciti svaku okrutnost – ona je igračka slabih.Druga je ranjena. Sanja kako ruke uranja u vlažnu zemlju. Sanja isti san svake noći. U snu računa: kut pod kojim će dopirati svjetlo, dužinu sjene, nagib terena. Mjeri: kvalitetu tla, blizinu vode, jačinu vjetra. Plače svaki put kad se probudi i vidi: ničeg nema. Pokloni joj svu zemlju koju imaš. Ne traži ništa zauzvrat – samo tako ćeš dobiti najbogatiji urod.Treća je prestrašena. Iščašeni je trokut kojeg su ugurali u teorem i rekli joj: tu stoj, vratit ćemo se. Ali nisu. Vječna djevojčica kojoj su odrezali kosu, polomili lutke, razbili joj bicikl. Zaštitnik nasilnik uselio u nju i zavladao svime. Vlada godinama, ne da ga se svrgnuti. Ratnica je s vremenom sve bolje štiti od svega vanjskog, ali iznutra on i dalje napada.Četvrta voli bezuvjetno. Zna kako poraziti tiranina. Spušta svoju ruku na ruku ratnice. Govori joj: ne vadi nož iz korica. Ubiješ li ga, ubit ćeš i dijete koje je naselio. Pusti mene. Sjeda do najgorega – grli ga, kaže mu, voljen si. Znam tko je zasadio tvoju mržnju. Pusti me da je odnjegujem i preobrazim. On je odgurne. Želi je poniziti, izdati, ismijati. Opire se vodi koju mu otapa. Ali ona ipak prodire. Kaplje sporo, kao ledenjak, tisućama godina. Njezina bezgranična blagost porazit će ono što ne mogu vojske ratnica.Peta je radnica. Ustaje u zoru: čeka je ozbiljan posao. Porubiti svijet, zašiti sve što se rasparalo, isplesti pokrivače. Ona je najsretnija od svih, njezin je um bistar, ruka staložena. Između ruke i uma kuca neumorno srce svijeta, potplaćeno i obespravljeno, svejedno radi. Ako ono stane, svijet će se ponovo rašiti, ruku će zahvatiti tremor, um će postati opsjednut. Mora nastaviti.Šesta je čulo. Vidi što ti ne vidiš, čuje što ti ne čuješ – možeš je prognati, spaliti, nazvati ludom. Bolje bi bilo da to ne činiš: vratit će se razjarena i osvetoljubiva u obliku u kojem je nećeš prepoznati. Ona ti može zaliječiti rane, izoštriti vid, navesti svaku oluju da ti se najavi tjednima prije nego li stigne. Vjeruj njezinoj magiji i ona će djelovati.Sedma je najgipkija od sviju. Uvija se kao zmija – i ti znaš i ona zna, želiš je i bojiš je se. Gleda te ravno u oči, doziva u vlažnu zemlju, mijenja kožu. Priznaj joj moć i ona će priznati tvoju. Pusti je da ti se ovije oko vrata, da ti klizne niz prsa, da te vodi u srce tame – nisi valjda povjerovao što o njoj pričaju oni koji su je pokušali kamenovati? Ti se neće oporaviti od otrova kojim je odgovorila. S rukom na udu i Meduzom pred očima strah će ih svake noći držati daleko od užitka.Osma je noć bez mjesečine. Osvaja i zaposjeda, igra se i napada, mazna je i opasna. Ne možeš je prestati gledati, iako joj jedva razaznaješ obris. Treba joj puno prostora, visoka stabla, izazovi. Mnogo toga u vezi nje ostat će ti trajno nepoznato, divljina u kojoj ništa nećeš izgraditi, mjesto koje nećeš kultivirati, svetište bez ceremonije. Jedino pravo koje na nju imaš jest da budeš sretan što postoji.<hr>BESMRTNOSTMuškarac koji snatri o besmrtnosti snatri o sebi – on ne može i ne zna kako voljeti ženu. On i žena koja ga neoprezno poželi žive na različitim ravnima – ona u sadašnjosti, on u budućnosti.On želi biti slavan. Ne prepisuje u svoju bilježnicu rečenicu koju je prije dvjesto dvadeset i dvije godine zapisao Emil Kaufmann:Ljudi nikada ne slave druge u srazmjeru s njihovim djelima. Slava je poput sjene koja je uvijek ili kraća ili dulja od predmeta samog.– Zašto želiš biti slavan? Što ima u tome? Pravi nesrazmjer, čini mi se, nije u duljini sjene, već u unutarnjem i vanjskom životu slavnoga – ti ljudi žive u procijepu sami sa sobom.On šuti i mota duhan. Mijenjam temu.– Dorski muški, a jonski ženski kažeš?– Da. Blondel je prvi počeo s time…– A kompozitni?– Što s njim?– On je hermafrodit?– Pa recimo da da, kombinacija jonskog i korintskog. Brunelleschi je taj red upotrijebio u Ospedale degli Innocenti.Pogledam ga upitno.– Bolnica nevinih. U Firenci.– Kakva je to bolnica?– Ma nije zapravo bolnica, nego sirotište.Šutimo. Promatram oblake.– Na početku su imali kao neku krstionicu u kojoj su ih ostavljali.– Koga?– Bebe.– O bože.– Poslije su je makli i na ulazu ugradili rotirajući kružni dio. Za lakšu dostavu, haha. I da se ne vidi dostavljače.– Roditelje?– Uglavnom, da.Kad kaže riječ rotirajući nešto se dogodi u donjem dijelu mog trbuha, ali ne znam što. Nešto bude dostavljeno, bez da se zna tko je to, zašto i kako dostavio.<figure class="image"><img src="/uploads/Rezidencija_Kamov_embed_full_247315ea56.jpg" alt="Rezidencija-Kamov_embed_full.jpg"></figure>

Potencijal hidrogena

magazin/inkubator--c-21

Prvih mjesec dana u ovom lučkom gradu, u koji je prebjegao bez previše planiranja i iz nužde, proveo je na kauču u Davidovom dnevnom boravku. David se ovdje oženio, digao kredit i kupio stan uz jamstvo roditelja svoje supruge koju je upoznao prilikom studija. Kako je stan bio dvosoban i nedovoljno prostran trudio se da bude što neprimjetniji, da što manje ometa začetak onoga što bi trebao biti zajednički život mladog para. Ono malo stvari što je ponio sa sobom stalo je u putnički kofer koji nikada nije raspakirao, u njemu je držao i čistu i prljavu odjeću i nakon što bi se presvukao vraćao bi ga na mjesto koje je za njega predodredio. Bilo je to iza kauča na kojem je spavao.<blockquote>Rad Filipa Rutića nastao kao dio Književne rezidencije Kamov u listopadu 2023. godine. Program rezidencije podržalo Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske.&nbsp;</blockquote>S kauča je svako jutro skidao posteljinu, uredno je slagao na pravilne kvadrate i vraćao u ormar kao da time daje naznaku da će uskoro otići. Nije mu dugo trebalo da prigrli taj ritual kao nešto stalno i stabilno, što mu je tada svakako trebalo. Budio se ranije od prijatelja i njegove zaručnice i svako sljedeće jutro postajao je bolji u načinu na koji je pazio da stari, škripavi federi kauča proizvode što manje buke prilikom njegova sklapanja. Iz ruksaka bi izvadio četkicu za zube i bos se, po hladnim pločicama hodnika, šuljao do kupaonice gdje bi oprao zube i umio se. Nuždu nikada nije obavljao dok su njih dvoje još spavali. Trudio se koliko je mogao da održava jutarnju tišinu iako je njemu više od svega godila buka. Posebno se koncentrirao na slabašan mlaz vode iz slavine kako se razbija o keramiku umivaonika i zvuk četkice koja se troši o njegove zube i desni samo da utiša glasove koji su mu grebali bubnjiće. Tada se još navikavao na njih iako nije mogao biti siguran jesu li oduvijek bili tu i je li tek sada počeo obraćati na njih pozornost, uspješno si prevodeći ono što su oni mrmljali još odavno. Zato je što je prije mogao izlazio iz stana, pazivši da ne zalupi vratima, odlazio u grad koji se budio i bučio i iako nije znao kamo točno ide bio je mirniji. Sve mu je bilo nepoznato i nekako iskrivljeno – ljudi su ovdje drukčije govorili i hodali, zvukovi koje je proizvodio grad bili su specifični i bili su nešto na što nije navikao.Šetao je tržnicom koja je za vedrih dana bila puna boja i mirisa i slušao je ljude kako se cijenkaju za svježe voće i povrće s prodavačicama i prodavačima koje su već dobro poznavali, obraćali im se imenom. U jednoj ruci vrećica s ribom kupljenom u obližnoj ribarnici, a druga ruka slobodna i prstima testira kvalitetu naranča, jabuka, luka, kupusa, krumpira, paprika crvenih i žutih i svega što bi se našlo pred njome. Sve to s visine, nestrpljivo i grakčući promatraju i galebovi, oni čekaju da se tržnica počne prazniti i da se potuku za ostatke koji nemarom ili nespretnošću završavaju na podu ili ih vodeni mlazovi potjeraju prema kanalizacijskim otvorima. Godilo mu je prisustvovati tom uhodanom mikrokozmosu u kojem je mogao biti samo promatrač, bez straha da će ga netko prepoznati ili pokušati zapodjenuti razgovor. Ponekad bi nešto i kupio, uglavnom voćku koju bi mogao pojesti u hodu dok odlazi s tržnice i penje se uzbrdo jer bilo je ili to ili baciti se u more i preplivati do iduće kopnene mase. Vozio bi se i javnim prijevozom bez da prije provjeri kamo će ga određeni bus odvesti pa bi se onda snalazio pješačeći natrag do centra grada ili, ako bi bilo dovoljno kasno, do Davidova stana. Davidova supruga, Marina, rekla mu je da je ovo dobar grad za strance i prolaznike jer užasno se teško izgubiti. U svakom trenu kada pomisliš da ne znaš gdje se nalaziš potrebno se samo propeti na prste i pogledom pronaći more i odmah ćeš znati u kojem smjeru moraš krenuti. Njezin mu se savjet pokazao točnim u više navrata.Jedan od tih slučajeva posebno mu se urezao u pamćenje, bio je ponedjeljak ili utorak i iznenada se vrijeme naglo promijenilo, sunce koje se doimalo suvereno i neometano na vedrom nebu odjednom je zamijenila gusta naslaga tamnosivih oblaka. Kiša se prvo spustila u sitnim kapima, nešto sličnije susnježici ili ranojutarnjoj magli nego pravoj kiši, a onda je krenuo i pljusak i divljački je počeo puhati vjetar. Fran se nalazio među neboderima na brdu i pogledom je zbilja potražio more za koje se više nije mogao zakleti da se nalazi tamo gdje je mislio jer se stopilo sa sivilom neba. Tenisice su mu ubrzo promočile i gacao je u vlastitim lokvama zatvorenim u brušenoj koži tamnosmeđe boje dok se brzim hodom spuštao nizbrdo. Znao je da su promočile zbog brazdi na džonovima koje su s vremenom nastale od hodanja po oštrom terenu i po tom pitanju više ništa nije mogao učiniti. Preskačući lokve i bujice vode koje su se slijevale niz tamni asfalt pitao se gdje će ih staviti sušiti jednom kad se domogne stana u kojem je prekoračio gostoprimstvo. Od tamo odakle je došao druge obuće sa sobom nije ni ponio. Morat će ih staviti pod radijator u dnevom boravku ili u hodniku, u svakom slučaju na vidljivo mjesto, i time komprimirati svoje pokušaje da ostane neprimjetan. Spuštao se nizbrdo, ulicama uskim i ispresjecanim drugim ulicama koje još nije naučio razlikovati jedne od drugih i tražio je pogledom bilo što otprije mu poznato, neku točku od koje će mu orijentacija biti olakšana.šljop šljop šljop stisni prste uvuci ih dublje u samo stopalo smrznut će se i otpasti od hladnoće ako se brzo ne skloniš na toplo mjesto toplo mjesto ja znam jedno dobro a znaš ga i ti ajdepusti ga na miru prestao je s tim jel tako prestao si i to ovaj puta zauvijekVidio je ispred sebe kišobran koji se pod naletom vjetra izokrenuo i u potpunosti izugbio funkciju, takav kakav je sada bio mogao je biti korišten kao vjedro za skupljanje kiše koju im je svima vjetar nosio u lice. Muškarac se nije htio predati i pokušao je vratiti kišobran u njegovu početnu formu, no svi su njegovi pokušaji bili neuspješni i izgledali su smiješno. On se barem sjetio ponijeti kišobran, pomislio je Fran i neobično se razveselio kada je vidio tog istog muškarca kako rezignirano baca kišobran u kantu za smeće i nastavlja hodati nizbrdo kao da se ništa nije ni dogodilo, kao da kiša niti nije počela padati. Spuštanje je za tijelo lakše nego penjanje, događa se nekako automatizirano, tijelo bi se na dnu našlo i bez otpora koje pružaju noge i koje tijelo drže uspravnim. S usponom je drukčije, on zahtjeva snagu volje i opetovanu odluku o neodustajanju, prilikom penjanja cilj je jasniji, tijelo je u kooridanciji s onime što oči vide. Fran je svu energiju i koncentraciju poremećenu vremenskim uvjetima usmjerio na bazičnu potrebu ostajanja na nogama. Zato mu je trebalo toliko da shvati kako se već neko vrijeme nalazi na poznatome mjestu. Sada je i tlo po kojem je hodao bilo ravno i s ove točke više nikako nije mogao vidjeti more.Stajao je ispred katedrale čija su ulazna vrata bila zatvorena pa je zaklon potražio u nadsvođenom prolazu kroz toranj koji se na katedralu naslanjao. Naslonio je mokra leđa na hladan zid i neko vrijeme samo stajao na miru, gledajući u drugu stranu zida koji se penjao u pravilan luk i koji nije bio ništa topliji i na kojemu se nalazila spomen ploča koja je u svega par redaka nudila koncizan povijesni pregled ovog lokaliteta. Godine 1627., 1725., 1633. i 1993., navedene tako nekronološki stršale su među redovima izrezbarenih informacija. Osim njega, na trgu oko katedrale nije bilo nikoga, sve te godine i sada nema nikoga osim njega koji ovdje vjerojatno niti ne bi trebao biti, kojeg su do ovog trenutka i ovog mjesta dovele odluke i postupci koje bi danas nazvao greškama.U zaklonu koji je odabrao nalete vjetra i dalje je osjećao, bili su takvi da bi mogli razbiti kosti, no kiši se uspješno sakrio. Kako se prestao kretati odjednom mu je postalo hladno i primjetio je da drhti i rukama po džepovima traži suho mjesto. Vršci prstiju bili su razdražljivi od hladnoće i vlažnosti i bili su pretjerano osjetljivi na svaki podražaj na koji bi naišli – na upaljač, ključeve, kovanice, na gnjecavi komadić papira. Bilo je prerano da krene prema stanu jer Marina je još bila kod kuće i svakako je htio izbjeći da je sretne prije nego što ona ode na posao. Zato je odlučio ostati nepomičan, stajati na mjestu i iznova čitati rečenice sa spomen ploče i promatrati izrezbareni tlocrt katedrale specifičnog obilika, zamišljajući njen interijer. Moguće je da ga nije morao zamišljati već ga se samo prisjetiti jer postojala je velika šansa da mu ga je u nekom trenu, na ekranu mobitela, pokazivao mlađi brat koji je bio opsjednut sakralnim građevinama. Sjetio se priče o svecu čije je ime katedrala nosila i kako je, nakon osude i mučenja, bio bačen u kotao vrelog ulja da bude skuhan živ, kotao iz kojeg ga je spasio anđeo. Nije se sjećao načina na koji je to spašavanje bilo opisano, ako uopće i jest. Ovako promrzlom vrelo ulje gotovo da mu je zazvučalo privlačno, natjeralo ga na misli o vrućoj kupki koju bi si mogao prirediti ako bude siguran da će u stanu biti sam barem sat vremena. Možda, da vrata katedrale nisam našao zaključana, možda bih mu se i pomolio, pomislio je, tom mladiću kojeg je anđeo spasio iz kotla vrelog ulja i koji je kasnije proglašen svetim. Možda bi tada to i imalo smisla.<figure class="image"><img src="/uploads/Rezidencija_Kamov_embed_full_247315ea56.jpg" alt="Rezidencija-Kamov_embed_full.jpg"></figure>

Bacač kamena

Mehanička scena (prvi dio)

Cijeli dan kuham u mješalici za beton,legiće, mandule, Krteka, i ono kad smodobili sestre, i ono kad smo zvali 92.Uvijek se nađe i kosti i perja, to je jersmo imali pse. I njih ću ubaciti kad mipriđu,i ući za njima samo trupom da nas nogamavrtim,(sve bi puno brže išlo da znam gdje se pali),posuti praškom za pecivo umjesto vapna.Gledaj kako se diže!Sutra, ili neki drugi put, jest ćemokuću,i kad dođe vuk,ona će otpuhati njega.<div class="factbox factobox-full"> <div class="factbox-content"> Pjesma je nastala kao rad Mirte Maslać u sklopu programa Književne rezidencije Kamov u Rijeci. Podršku programu Gradske knjižnice Rijeka pružilo je Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske. </div> </div>

Sve to nisu znala ni dva-tri praščića

1.Sestro, šarafciger,ulazi u mene pod bolničkom plahtom.Nestaju u trbuhu, ko kozlići, jedan po jedan,križni, ravni, ključ broj 12. Čekićem senabijaju hrđavi čavli. Bicikl sam napopravku: raširenih pedala, sunčam se upodrumu dok ne bude gotovo.2.Takva je procedura,molim,po proceduri,naglašavam,otvorite usta,naređujem plišanom pacijentu,i magična mi riječ izbacuje čavle u gaćeusred operacije.3.Bože, molim te da noćas lijepo spavaju,mama, tata, brat i sestra, baka i deda, ibaka i deda, crni mačak, žuti, točkasti, malimiceki, zec, ptice,bože, nadam se da me čuješ od Samanthinogstenjanja.<div class="factbox factobox-full"> <div class="factbox-content"> Pjesma je nastala kao rad Mirte Maslać u sklopu programa Književne rezidencije Kamov u Rijeci. Podršku programu Gradske knjižnice Rijeka pružilo je Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske. </div> </div>

Tri teorije o dječjoj seksualnosti

She would have made such a lovely bride, such a shame she's fucked in the head.Znam sva slova abecede, najbolje F i brojevedo sto. Dvije pitome noge iz kojih izrastakorijenje, preko volje, preko hodnika,odguruju svoju smjenu, teško: kao trkspasioca u vodi.Nosim sve manje odjeće otkad se crna mastzgušnjava na meni: mislim da mi izlazi izpora. Rastežem je dok se vučem, svojugumu, i sve se za mene lijepi dok gmižem.Trebalo je češće mesti.Sve teže nosim pladanj s hranom. Žvačempreostala slova u krevetu, stegnuta u kožu zakožu. Primjećujem: opna se stanjuje nausnama kad pričam. Otad pjevam Madonnu.Već sam na Blonde Ambition.Za koji tjedan, mislim, izaći ću kroz usta iz usta. <div class="factbox factobox-full"> <div class="factbox-content"> Pjesma je nastala kao rad Mirte Maslać u sklopu programa Književne rezidencije Kamov u Rijeci. Podršku programu Gradske knjižnice Rijeka pružilo je Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske. </div> </div>

Lady Lazarus II.

Zagrizla sam zube i još ih grizem.Iz rukava vadim zvijezde da ih vratimna prazna parkirna mjesta. Već su mi progorjelekošulju, utisnule oblik kroz mišiće (vidi sena drugu stranu!), kao kalupi za kolačićekojima otpadne šesti krak. Uspinjem se nakioske, verem po žljebovima, odskačem sažica dalekovoda, istežem sa semafora i vrhabora, gađam i ne pogađam, ja, trapaviakrobat s kuhinjskom rukavicom, dužna samih vratiti dok još rade. Dok pripremam saltomortale s televizijskog tornja, u frižideručekaju novu noć. Tek sam predvečerprimijetila da si ih pojela uz čaj.<div class="factbox factobox-full"> <div class="factbox-content"> Pjesma je nastala kao rad Mirte Maslać u sklopu programa Književne rezidencije Kamov u Rijeci. Podršku programu Gradske knjižnice Rijeka pružilo je Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske. </div> </div>

Ars poetica

Skupljamo biootpad:Žutu koja je skliznula sa suncokreta napolicu. Jedna je šapa stala u prah i kihnula. Kamen s Duilova na koji je drugi urezao &quot;IAM A BRATTY BOTTOM&quot;. Ostatak jeplaže odletio u žabice. Mačje brkove koji niču dok metemo pijesak.Da ne iskipe iz kutije, poneki pošaljemoprijateljima. Ja ne znam, a ti?, u kojim su bočicama, suze,kapi za nos i slina opuštenih mačaka.Razlike je tako malo. Na bijelu grančicu, par umnjaka i kliješta odraka već sam i zaboravila. Nosim ih uruksaku na posao. Kad dignemo kredit, u zidove stana ugraditćemo život. Samo još fali boje. Sve sam smislila, čuješ li kako šape kišu utuš kabini?<div class="factbox factobox-full"> <div class="factbox-content"> Pjesma je nastala kao rad Mirte Maslać u sklopu programa Književne rezidencije Kamov u Rijeci. Podršku programu Gradske knjižnice Rijeka pružilo je Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske. </div> </div>

Nekretnine

<h4>Nakon što u bijegu od školskih nasilnika završi na krovu škole, gdje ga dočeka uzemirujuć susret s domarom kojeg zovu Zalizak, maturant Roman Hren obre se natrag u prvom razredu gimanzije. Vremena za čuđenje baš i nema, budući da mu se valja iznova nositi s užasima srednje škole a istodobno i pokušati otkriti što mu se ustvari dogodilo i kako da se vrati u svoj “stari” život. Da bi testirao može li utjecati na događaje iz prošlosti, Roman u ovom poglavlju pokušava iz prve ruke dobiti odgovor na jednu od najvećih misterija svog gimnazijskog života: što se na školskom izletu na Mrežnici odigralo između Norme Weiss, buduće popularne Youtuberice i glazbenice, i lošeg dečka iz najbogatije obitelji u gradu, Vanje Milasa? </h4>I priroda i društvo silno su se trudili da Normin i Milasov razgovor ne dobaci do mojih ušiju. Insekti su zujali i pištali, žabe kreketale, odnekud je navalio i vjetar pa je sve šuštalo; s druge strane ceste treštala je muzika, izletnici su galamili, a iz daljine je dopirala i dernjava s našeg izleta.Šćućuren iza jedne mrežničke vrbe, naprezao sam uši kao nikad u životu.Pričao je uglavnom Milas: spominjao je letenje avionom, otoke i klubove na otocima, plivanje i nekakvu epidemiju zbog koje mu je prošle godine ljetovanje umalo propalo. Norma je bacala kamenčiće niz vodu. Stajali su u plićaku, na velikom oblom kamenju po kojem je taj potez poznat.<div class="factbox factobox-left"> <div class="factbox-content"> Odlomak iz omladinskog romana Kronopraktika objavljujemo kao dio procesa nastanka Odjela za mlade Gradske knjižnice Rijeka u kompleksu &quot;Benčić&quot; u sklopu kojeg će se nastojati promicati novo kreativno stvaralaštvo te Književne rezidencije Kamov u kojoj je autor boravio u listopadu 2022. godine. Dinko Kreho dosad je objavio šest knjiga poezije, esejistike i proze, od kojih je najnovija zbirka kratkih priča Odmor od kulture (Zagreb: Durieux, 2021). Omladinski roman Kronopraktika,na kojem trenutno radi, njegov je prvi pokušaj u tom žanru. Živi u Zagrebu kao autor-slobodnjak. </div> </div>Sve je vuklo na obični flert. Međutim, tek nešto kasnije Milas će biti sav krvav, a Norma mokra od glave do pete. Takvi će osvanuti na “našoj livadi” i neće htjeti ni zucnuti o onome što se dogodilo.Dići će se neviđen metež. Profesori će uspaničeno trčati, telefonirati, i prepirati se ispod glasa. Naravno, baš zato što će se truditi da ništa ne dođe do nas, glasine će ekspresno nabujati. Slupali su motorni čamac. Neki klinci iz obližnjeg sela spopali su Normu, a Milas ju je uzeo u obranu. Braća Pirići napali su Milasa iz zasjede, a Norma je u bijegu skočila u rijeku. Svi će željno iščekivati službenu verziju, ali nje nikad neće ni biti.Trećaši koji uređuju školski list Ponos grada na svom će blogu objaviti članak o tome kako škola štiti učenike iz bogatih obitelji i zataškava njihove ispade. Napisat će da je tekst trebao izaći u novome broju Ponosa, ali da je ravnatelj osobno naredio da ga se izbaci. Nedugo potom tekst će nestati i s Interneta, a za njim i kompletan blog: u priopćenju na društvenim mrežama pisat će je da je bilo potrebno “osuvremeniti pristup digitalnoj prezentaciji Škole” (“da bismo našu Gimnaziju, koja je duhom uvijek išla u korak s vremenom, mogli predstavljati u skladu s izazovima ovoga doba”). Ostat će samo skrinšotovi i teorije zavjere.Ako su Milas i Norma ikome ispričali što se stvarno dogodilo, taj se ozbiljno potrudio da tajna ostane na sigurnome. Kao da su skopili zavjet šutnje.Zato je izlet bio prava prilika da isprobam mogu li, sa znanjem koje imam o prošlosti, zaista promijeniti nešto. Ili sam barem prethodne noći isplanirao da će to tako biti: u praksi je slabije išlo.Milas je i dalje drvio. Venecija, Korčula, Split, nekakvi prehrambeni ili kozmetički brendovi, panorama od 360°, stric i bratići, neki domar…Domar!?I dalje u čučećem stavu, zaobišao sam vrbu. Morao sam se držati za korijen grane da se ne bih otkotrljao niz padinu koja vodi do rijeke; grmlje me je i dalje zaklanjalo, ali sam napola visio.“Onda dobro!” začuo sam Normu. Vidio sam polovicu njezine glave kako se okreće i kreće natrag. Milas se derao za njom da stane.Skupio sam se što sam više mogao. Normine noge klisnule su mimo mene, a za njima i Milasove.Zakočili su. Noge su im se na trenutak ispreplele; zatim se prolomio krik.Izvirio sam iz šipražja. Krik je bio Milasov: držao se za glavu. Zajapurena, Norma je stajala leđima uz stablo; u ruci sam joj ugledao ključ.“Ovo ti nije trebalo!” izustio je Milas, i krenuo prema Normi. Niz lice mu je curio mlaz krvi.Tako se dogodilo?Potrčala je, ali on joj je prepriječio put: bio je iznenađujuće brz. Norma je zaokrenula prema rijeci; Milas se na trenutak opet primio za glavu, koja je i dalje krvarila, a onda je jurnuo za njom.Ako se umiješam, ne da ću dobiti batine, nego ću se na njih pretplatiti. Ali...ovo izgleda gadno, šta ako...Već su se naganjali po vodi kad se prolomilo:Tirituriruriru! Tirituriririru!Poskočio sam kao oparen; jedva sam zadržao ravnotežu.Zvonio sam i vibrirao tako da se čulo valjda do mora. U panici sam jedva napipao mobitel koji je u mom džepu divljao kao nikad prije.Prekasno sam shvatio da stojim na otvorenome - i da me i Milas i Norma zabezeknuto gledaju.***Dovraga!Činilo mi se da cijelu vječnost stojimo tako, licem u lice. Nisam se uspijevao pomjeriti.Šta sad, šta sad, uradi nešto —Paničario sam u mjestu. U jednom trenutku samo sam sklopio oči.Tad mi je zazujalo u ušima.Tijelo mi je zadrhtalo cijelom dužinom: listovi, ruke, ramena, guzovi, čak i sljepoočnice. Čak i raskvašeno tlo pod mojim nogama stalo je vibrirati. Nisam morao otvoriti oči da bih znao da se vibracije šire: na grmlje, na stabla, na vodu, na kraju i na samo nebo.Milas je nešto vikao, ali nije dobacivalo do mene. Vibracije su me okruživale kao zaštitna pregrada.Onda me izbacilo iz ležišta.Znate ono kad tonete u san, pa vas odjednom nešto strese i razbudi? Bilo je slično, samo puno jače. Dublje. Nešto me izbacilo i -Otvorio sam oči taman na vrijeme da iz grmlja vidim komad Normine glave kako se okreće i žuri natrag. Sluh mi se vratio baš dok je Milas razvlačio njezino ime. Ponovo!?Milas je jauknuo: još jednom me je iznenadila visina njegova glasa. Zaronio sam natrag u grmlje.“Ovo ti nije trebalo!”Jesam li zapeo u vremenskoj petlji? Ili u čistilištu? Ne učinim li nešto konkretno, pomislio sam, možda ću biti osuđen da zauvijek ostanem tu i proživljavam prve dane škole. A to je ipak bila najgora varijanta.Na sve četiri sam se progurao kroz šipražje i, baš kako je Milas prepriječio Normi put, iz sve snage sam se bacio u njegove noge. Bio sam manji i lakši, no iznenađenje je bilo na mojoj strani.Ako poginem, valjda neće biti zadugo.Milas je zamahnuo je da se uhvati za Normu, ali je ona odskočila: ljosnuo je i otkotrljao se niz padinu kao bure.I ja sam se zakotrljao za njim no uspio sam zakočiti.Valjda mu je barem mobitel okej.Dok smo ustajali vidio sam kako Milas poseže u džep.“Bježi!” viknuo sam, već u trku.Na usponu sam zacijelo postavio osobni rekord. Klisnuo sam preko pješačke staze, ceste i dalje kroz “džunglu”, dok su me radoznali izletnici ispraćali pogledima i ponekim dobacivanjem; krajičkom oka vidio sam da Norma prati u stopu. Nisam usporio sve dok opet nismo izbili na čistinu.Hladan znoj slijevao mi se niz slabine: morao sam se presaviti da dođem do daha. I Norma je glasno disala, premda se činilo da je u boljoj formi nego ja. Milasu nije bilo traga.Bili smo optrčali polukrug i ponovo stigli nadomak “naše” livade.Nisam mogao ni zamisliti da će se sve tako filmski izdogađati. Sram, panika i trunčice ponosa hrvali su se u meni i gurali se da izbiju na površinu. “Mislim da ovuda možemo natrag”, rekao sam.Naravno, imao sam deset tisuća pitanja, no nije mi se čekalo da vidim hoće li bijesni Milas u nekom trenutku iskočiti iz šipražja. Tim više ako zaista ima veze sa Zaliskom. “Čekaj”, rekla je.Osvrnuo sam se. Dočekale su me Normine oči.“Čekaj”, ponovila je. I moje su noge stale. Osjetio sam laganu obamrlost: odjednom se više nisam mogao natjerati da požurim.Kao sa Zaliskom! Jučer...u prošlom životu.“Kako…” zaustio sam.“Dečko”, prekinula me Norma. “Koji si ti đavo!?”

Kronopraktika

Grad stiješnjen podno stijena, stijene su bijele, grad je siv i iz njega katkad suklja dim. Vitki ribarski brodovi ljuljaju se na valovima, djeca ih povremeno promatraju s drvenih dokova dok hvataju rakove i ribe. I ti si među djecom, uhvatio si rakovicu i sad oprezno vežeš tanki konop oko nje. Pokušavate ih natjerati da se bore, ti i druga djeca. Rakovice napinju konope, bježe, vi ih razočarano puštate uz pokoji uštip i vraćate se promatranju ribara.Oko podneva, kad sunce gotovo, možda čak na koji trenutak, probije kroz oblake, odlazite objedovati. Nagovarate majke da užinu odnesete vani, a one najčešće pristanu. Žvačete topli kruh i slani, tvrdi kozji sir, bacate mrvice i promatrate galebove kako se međusobno čerupaju zbog njih. Njihovo perje prekriva drvene dokove, tiho tone do mora i tamo se, na površini, zadržava. Smijete se i taj zvuk na trenutak napravi pukotine u oblacima i nešto sunčeva sjaja ipak iscuri. Nakon gozbe galebova idete do stijena i ležite na njihovim oštrim bridovima prepričavajući priče koje ste čuli od roditelja. Nekoliko godina prije biste se izgrebani igrali skrivača, provlačili se, jurcali stijenama bez straha od ozljede. Jednom kad se mrak počne zgušnjavati, a svjetlo se pojavi u unutrašnjosti krčme, spuštate se.<blockquote>Objavljeni tekst dio je rukopisa Svena Popovića nastalog u Rijeci tijekom sudjelovanja u Rezidencijalnom programu Gradske knjižnice Rijeka uz podršku Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.</blockquote>Mjesto je izgrađeno od onih istih bijelih stijena i kuće su s vremenom potamnile od dima. To je bilo još kad su rušili stabla i gradili velike brodove. Niske kamene kuće, jedna patuljasta kapelica i skromna krčma koja poslužuje tamno pivo, variva, sir, slanu ribu i kruh. Nasred grada nalazi se zdenac u sjeni pogrbljenog stabla, crnog debla i purpurnih listova. Stablo nije imalo ime, zvali ste ga jednostavno "stablo". Ljeti su se tamo mogli vidjeti mladići i djevojke. Natjecali bi se tko će se brže popeti do vrha. Znao si najbrže penjače. Zvali su ih Košuta i Čičak.Kako ste se spuštali, tako je momak palio fenjere. Ulična je svjetlost pratila vaše hihotanje i uskoro je cijelo mjesto tinjalo. Duguljasti su brodovi pristali i ribari su iskrcavali ulov. Dio će poslužiti mještanima za večeru, dio će sušiti, a sasvim mali dio naći će se u krčmi. I vi ćete pokušati ući u krčmu, ali vam, kao i svake noći, neće dozvoliti. Umjesto toga stajat ćete kod stražnjeg ulaza s ostacima hrane i mačkama. Malj, mali od kuhinje, svako toliko će vam iznijeti malo kruha, ribe i piva. Uskoro ćete se razići, pohrliti kućama.Tvoja će majka, Švelja, opet biti ljuta jer nisi gladan. Oca neće biti, on će biti na pučini, crtati će kartu zvijezda. Majka će ti uz čaj prepričati priču. Zaspat ćeš razmišljajući o onome što ti je majka pripovijedala, o nevidljivim nitima što spajaju san i javu i stvorenjima koje te niti prepliću i vuku.Probudio te treći, nepoznati glas. Majka, otac i niski, tamnoputi i nabijeni muškarac sjedili su za stolom u tinelu. Taj je muškarac tvoj stric, očev brat, kazali su ti. Krasila ga je gusta, prosijeda brada, srdačan osmijeh te crne oznake i zadebljanja na koži. Ispod očiju nosio je plavu šminku, što ti je bilo neobično s obzirom na to da su na vašem otoku samo djevojke nosile šminku. Doplovio je rano ujutro, nije ga bilo otkako si bio sasvim mali. Oprezno si mu prišao, a on te privukao sebi i zagrlio. Mirisao je na sol, duhan i nešto što dotad nisi osjetio. Nekoliko dana kasnije stric će te podučavati kako se prave mornarski čvorovi, a saznat ćeš i ime tog začina. Oko snažnog vrata nalazila mu se ogrlica boje zvjezdanih dubina isprepletena neobičnim bijelim uzorcima. S ogrlice visilo je mnogo raznobojnih konopa različitih duljina na kojima se nalazilo prstenje, biserje, perle i zrnca.Govori ti da si narastao i mrsi ti kosu. Tvoj mu otac na to odgovara kako djeca to obično rade, narastu otkako ih posljednji put vidiš, pogotovo ako si, kao on, proteklih desetak godina plovio. On mu na to odgovori da nije izgubio svoj smisao za humor i zatim te upitao za ime i rekao si mu da te zovu Mali. On ti se predstavio kao Igla iako uopće nije bio nalik igli, a zatim je tvom ocu ponudio da dođe na njihov brod. Otac je pristao i rekao ti da slušaš majku. Zatim su njih dvojica otišli i ostali ste vas dvoje. Zanimalo te što je mislio pod "njihov", zanimalo te tko su oni. Halapljivo si pojeo kruh i sir i sve to zalio mlijekom. Majka ti je govorila da usporiš. Još punih usta pitao si smiješ li se ići igrati s prijateljima. Ona je uzdahnula, odmahnula glavom i rekla ti da se vratiš za užinu. Obećao si da hoćeš. Istrčao si iz kuće i osvrtao se, otac i stric odmicali su se u daljini.Potrčao si da ih sustigneš, i kad si im se dovoljno približio, usporio si, nisi bio siguran želi li te otac tamo. Hodao si pažljivo, pogotovo nizbrdo kako ne bi udario kamenčić i tako im privukao pažnju. Krajolik je postupno gubio kamen i dobivao zelenilo. Ušli su u šumu.Putem si brao biljke koje će tvoja majka koristiti za napitke; snjegolati crnih cvjetnih glavica i bijelih latica, tamnosmeđe pruće srcogranja koje je iznutra crveno, gljive urlikače nalik lovačkim rogovima, zatim orkancvjetovi čije su latice bile neobična mješavina sive, modre i ljubičaste te blijedocrvene i ledeno plave latice smirajploda. Naposljetku je šuma bivala sve rjeđom i čuo si valove kako tuku stijene.Pored stijena, na plaži, nalazio se logor. Ljudi su dizali šatore i palili logorske vatre. Bili su visoki, vitki i tamnoputi, često duge kose, odjeveni u odjeću od šarenih tkanina. Za pasom nosili su bodeže, prenosili su vreće i škrinje iz čamaca na obalu. Tamo dalje, na nabrekloj pučini, nalazio se brod. Crn, dugačak i oštar poput njihovih bodeža, pomislio si, njegova su jedra bila trudna i grimizna.Promatrao si oca i strica, probijali su se u sredinu tabora. Ondje je stajao sijedi muškarac odjeven u odjeću iste nijanse grimiza kao što su jedra. On i stric kratko su porazgovarali, a zatim su se starac i tvoj otac rukovali. Sva trojica ušla su u šator. Znao si da je pametnije vratiti se u grad. Okrenuo si se i suočio sa četiri lica. Tri mladića i djevojka. Svi su na različitim dijelovima tijela imali crne oznake, baš poput tvog strica.Pitali su te jesi li se izgubio, ali u tom trenutku nisi razumio. Jezik vam se nije toliko razlikovao, njihov je bio nešto pjevniji, ali bio si zatečen. Djevojka je iskoračila.- Hej, prozirni, ti si Iglin, zar ne? - bila je za glavu viša od tebe, kratke kose obrijane sa strane, istaknutih ključnih kostiju, i vretenasta tijela. Bila je nasmijana.Nije ti bilo jasno kako je znala da ti je on stric pa si je upitao. Na to su se nasmijali.- Pa kad ste blijedi kao one tamo stijene - prstom je pokazao iza sebe jedan od trojice.I ta ti je primjedba bila neobična, tvoj je stric ipak bio preplanuo.- Daj opusti se, što si se skvrčio? - djevojka te zaigrano odgurnula. Na dugim prstima vidio si crne oznake nalik strelicama. Kasnije će ti reći da se one zovu tetovaže i da prepričavaju priču - Mene zovu Strijela.- Mene zovu Mali.Ostatak ti se također predstavio i ponudio ti da im se pridružiš u igri skrivača, na što si im odgovorio da čekaš oca i strica.- Zašto bi čekao kad se možeš s nama igrati? - upitala te Strijela.Nisi imao spreman odgovor na to pa si samo slegnuo ramenima.- Valjda znaš kako se igra skrivača?- Naravno da znam, nisam blesav.- Nisi blesav, ali si blijed. Izlaziš li uopće na sunce?- Ne znam jesi li primijetila, ali ovdje baš i nema mnogo sunca.Na to je prasnula u smijeh – E, tu si u pravu. Hajde, samo jednom. Ja žmirim - potrčala je prema boru - Ovo je pik - lupkala je dlanom po stablu i zatim se okrenula i prislonila lice kori - Brojim do trideset - viknula je.Pohrlio si prema najbližem boru i odmah stao. Gdje se sakriti u šumi, a da nije iza stabla? Siguran si da si kao mali imao dobar odgovor na ovo pitanje. Pogled ti se digao prema krošnjama i odmah si znao da se nećeš moći uspeti. Vidio si kako se ona trojica, doduše, vješto uspinju uz deblo i zatim munjevito skaču s krošnje na krošnju, tanke, oštre sjene. Strijela je došla do dvadeset i ti si se zatrčao prema kamenu obraslom mahovinom, preskočio ga i sjeo leđima naslonjen na nj.- Blijedi, ti shvaćaš da sam ti čula korake? - čuo si njen glas – A ni taj kamen ti nije bio baš najmaštovitiji izbor.Uzdahnuo si i ustao. Strijela te gledala i činilo ti se kao da joj osmijeh zauzima većinu lica - Pik, pak za Malog - svaku je riječ naglasila lupkanjem o drvo. Ova trojica sletjela su kraj nje. Djelovalo je kao da su preskočili stepenicu, a ne kao da su upravo doskočili s poprilične visine.- Ti sad žmiriš – rekao je jedan.- Pusti ga sad, igrat ćemo se drugi put – rekla je Strijela – Idemo ga odvesti njegovom ocu i Igli.Spustili ste se u logor, osjetio si razne mirise, neke oštre, druge mekše, neke si pak osjetio već na stričevoj koži. Iznad logorskih vatri ponegdje su visili kotlovi iz kojih se izvijala para i miris čorbe, iznad drugih su se na ražnjevima okretale oderane, a neke vatre su bile tu samo da tjeraju noć i zbliže ljude. Oko njih se razgovaralo, kartalo, smijalo i grlilo. Te vatre, Strijela će ti reći kasnije, bile su najvažnije. Činilo ti se da su mnogo prisniji od tvojih sumještana, često su se dodirivali, po obrazu, po ramenu, držali su se za ruke. Strijela i dječaci stali su i zagrlili se nekoliko puta prije negoli ste došli do šatora.- Vi pričekajte vani – obratila se momcima – Blijedi, ti dođi za mnom. Pomaknula je jedno krilo i mahnula glavom.Ušao si. Ostao si zabezeknut. U šatoru ste stupili u hodnik kojemu se nije mogao nazrijeti kraj.- Idemo lijevo – Strijela te povukla za rukav.- Ne razumijem – zamucao si.- Razlikuješ valjda lijevo i desno.- Da, ali…- … hajde, pođi za mnom – nešto te grublje povukla.Hodnik se polukružno nastavljao u mrak i svako toliko se račvao, ona bi te tu i tamo nježno povukla za sobom, jedva te okrznuvši dugim prstima. Odjednom je pored vas zalepršao leptir kojeg je Strijela pozdravila i nazvala ga Iskra. Leptir zvan Iskra odjednom je planuo, ali začudo nije pao na tlo, spržen. Nastavio vas je pratiti, pritom vam nesebično nudeći svoju svjetlost. Zabrinjavalo te to što nisi vidio siluete s vanjske strane, niti je otamo dopirao ikakav žamor. Iz utrobe šatora otrgnulo se nekoliko glasova. U jednom trenutku mutni, a u drugome čuo bi ih jasno, bili su na rubu povika. „… je glupost!“, začuo si vlastita oca, na što mu njegov brat odgovara: „Granje ne laže“, ili tako nešto i tu se razgovor nanovo gubi u vijugama i polumraku šatora. Krhotine rečenica koje ti nisu gotovo ništa govorile. Uskoro su glasovi konačno postali jasni, trenutno je govorio tvoj stric: „Neka, sakrij se u rupu. Uvijek si bio poput zeca, to ti je trebalo biti ime. Nastavi s pravljenjem karata i tkanjem priča s kopna. I da ih ugledaš, ne bi u njih vjerovao“, nasmijao se. "Nisi ih ni ti vidio, samo si našao dranguliju koja..." pjenio se tvoj otac, "... ti si prvi koji je tvrdio da quipu možda nije samo drangulija", mirno mu je odgovorio stric.&nbsp; Začuo si oca kako udiše duboko, isto onako kad bi mu ti postavio koje pitanje previše; naćulio si uši kad te Strijela najednom gurnula naprijed.Zateturao si, pao na jedno koljeno i istog časa ustao. Pred tobom su bili tvoj otac, neki starac i stric.- Mali! - dreknuo je otac, na što je Igla prokomentirao kako imaš više hrabrosti od oca, a velik si kao njegov palac.- Strijela - mirno je progovorio starac, primijetio si da je njegova sijeda brada bila premazana voskom, a brkovi, također sjajni i nauljeni, bili su zavinuti prema gore – Ne vidiš li da smo usred razgovora? Nije uvijek vrijeme za igru.- Naravno da vidim - potapšala te po ramenima - Ali nisam si mogla pomoći.- Ista ja kad sam bio mali - rekao je tvoj stric.- Majka ti se sigurno brine - otac ti je prišao i povukao te za uho, jauknuo si.- Majka mu nije niti zečica niti preplašena srna - stric se nasmijao podlo – A nije niti on, kako stvari stoje. Jesi li siguran da ga nisi našao negdje u šumi?- Ti gledaj svoja posla, budaletino, a ti, pričekaj me vani! - odgurnuo te otac.Pogledao si Strijelu, činilo se da ju ovo sve skupa zabavlja. Mahnula je glavom prema unutrašnjosti šatora. Pošao si za njom. Bez riječi ste vijugali hodnicima tkanine u svjetlosti plamtećeg leptira. Gledao si u pod i pratio njezine vretenaste, preplanule noge. Srećom da je polumrak, pomislio si, inače bi vidjela kako se crveniš i kako ti suze oči.Izašli ste. Logor se nije obazirao na vas. Bio je smiraj i gubila se svjetlost, hladni te zrak nježno i postupno sve jače grlio. Strijela te zaigrano gurnula.- Nećeš se valjda duriti na mene, Mali. Pa to je bila samo zafrkancija.Odmahnuo si glavom - Ne mislim da hoću.- Hajde, iskupit ću ti se. Dođi sutra i naučit ću te kako da se popneš na vrh stabla.- Ali znam se popeti na stablo.Naravno da znaš, ali znaš li to napraviti hitro poput majmuna?- Poput čega?Zamislila se na trenutak i odmahnula glavom - Da se hitro i vješto uspneš, u redu?- U redu - kimnuo si, buljeći u pod. Činilo ti se kao da su joj oči postale još veće.Tvoj otac je izašao iz šatora, brat ga je tapšao po ramenima, "Hajde, hajde, mrgude, pričat ćemo još," kazao mu je. Otac mu nije odgovorio, ošinuo je Strijelu i tebe pogledom i povukao te za ruku ne osvrćući se. Osjetio si svaki podsmijeh dok te otac vukao kroz tabor. Prije negoli ste ušli u šumu dobro je promotrio nebo i zatim zakoračio u mrak i tamnozelen miris krošnji i mahovine.<blockquote>Radni naslov romana je „Mali i Levijatan“. Vrti se oko mladića zvanog Mali koji živi u ribarskom naselju čiji su dugi dani ispunjeni igrom i pričama. Majka mu je švelja koja ne šije samo odjeću, nego i priče. Otac mu je kartograf zvijezda. Dinamika njihovih života mijenja se jednom kad stric Malog, tamnoputi i tetovirani čovjek zvan Igla, pristane na otok na crnom brodu s grimiznim jedrima nakon iznimno duge plovidbe. Posadu broda sačinjavaju ljudi nimalo „nalik njima“. Mali upozna djevojku iz tog stranog plemena, djevojku jedva stariju od sebe zvanu Strijela. Strijela ga pouči pričama i vrijednostima nešto drukčijima od njegovih.Mornari i ribari isprva se dobro slažu, ali se stvari počnu mijenjati jednom kad Mali počne provoditi sve više i više vremena u društvu strica, istovremeno se udaljujući od priča svoje majke. Otac počinje sve manje vjerovati bratu.U jednom trenutku oni sazivaju Festival tkanja na kojem će sudjelovati pomorci i gusari sa svih krajeva svijeta. Kapetani brodova tamo će prepričavati priče, a najbolja priča postaje najnovija ekspedicija svih posada. Ovog puta, Igla ima itekakvu priču za satkati.</blockquote>

Mali i Levijatan

– To nitko ne može vratiti – kaže ona i skrsti ruke nad dopola pojedenom kraljevskom skušom, čiju je u začinima zapečenu kožu poslagala uz rubove četvrtasta tanjura.Rečenica je bila istinita i lebdila je nad ribljim lešom kao amulet.<div class="factbox factobox-left"> <div class="factbox-content"> Objavljeni tekst dio je rukopisa Lore Tomaš nastalog u Rijeci tijekom sudjelovanja u Rezidencijalnom programu Gradske knjižnice Rijeka uz podršku Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske. </div> </div>Ženina se platinasta kratka kosa činila još bjeljom i blistavijom pod slabim svjetlima verande provizorna restorana na jednoj goanskoj plaži. Preplanulo joj je lice bacalo neobične sjenke sâmo na sebe, i zbog svijeća koje su gorjele duž stola za kojim je sjedilo još petoro ljudi. Nosila je usku haljinu od tamne kože. Nimalo nakita, samo nekoliko isto takvih kožnih traka oko lijevog zapešća. Glas joj nije prelazio okvire blagog i umiljatog. Bez obzira o čemu je te večeri govorila, glas joj je ostajao isti. Bio je to glas djevojčice, glas koji se ispričava na vlastitoj čujnosti.Bila je striptizeta u jednom berlinskom klubu.– Je li imala mrežu ljudi na koje se mogla osloniti? Mislim, da je izašla iz svega toga? – upitao je njezin muž, proćelavi muškarac u kasnim šezdesetima, okrenuvši se prema K.K je šutio, samo je letimice pogledao u mome smjeru, a potom prema crnom oceanu nalijevo. Na pola puta između nas i prve crte valova upravo se razgorijevala lomača. Oko nje, nekoliko je turista sjedilo u pijesku. Bila je Stara godina, deset navečer. Vidjela sam da je požalio što je išta rekao o svojoj majci.– Koliko ih je izašlo i s kakvim ishodima? – upitala je žena retorički, jer je osjetila da je pitanje koje je maločas postavio njezin muž zapelo u njegovim ustima, prenezgrapno da se ikamo otisne. Pitanja imaju vlastitu gravitaciju.Pogledala me i rukom blago dotaknula košaru s kriškama nana premazanim maslacem. Uzela sam jednu s vrha i prebacila je na svoj tanjur, preko načete ribe.– Vrane se ovamo dolaze hraniti, pogotovo u turističkoj sezoni – rekla je zatim, promijenivši temu. – Pitanje je kamo odlaze na spavanje.– Ondje gore – rekao je šezdesetogodišnji Kašmirac Asif i pokazao prema orisu šumovita brda, sjeverno uz plažu.– Kažu da ih je sve manje – rekao je Nijemac.– Vrane su štetočine – rekao je Asif. – Nikome neće smetati ni ako sasvim nestanu.– Bez štetočina bi se raspali čitavi ekosistemi – rekla je striptizeta. – Vrane recikliraju naše smeće u svojim želucima.– Nemoj romantizirani vrane – rekao je njezin muž.– Da ih romantiziram, rekla bih da se divno glasaju ili tako nešto. Govorila sam o upravljanju otpadom – rekla je.– Vrane sele u gradove, zbog hrane. To je tako svuda po svijetu, čak i kod nas u Teksasu – dodala je Asifova američka djevojka, kako je zvao visoku četrdesetšestogodišnjakinju crvene razbarušene kose do ramena s kojom je zadnja dva desetljeća održavao odnos, uglavnom na daljinu. Svake dvije godine našli bi se na ovoj istoj plaži i zajedno proveli nekoliko dana. U mjestu gdje je on vodio trgovinu kašmirskim nakitom. Ovo im je bila predzadnja noć.– Možda ne odlaze zbog straha od ishoda, a možda ishod ostane isti i kad ostanu. Ustvari se radi samo o tome želiš li ga prije ili poslije – rekao je Asif, ne da bi razgovor vratio na odbačenu temu, nego da kaže nešto o sebi.– Toga se najviše bojim – šapnula mi je Amerikanka, koja je sjedila točno prekoputa mene, nagnuvši se preko pladnja s pečenim povrćem u umaku od mente. – Da bi ishod bio isti i da ostanem i da ga ostavim.– Znači li to da je svejedno? – pitala sam je.– Mislim da ništa ne poduzimam baš zbog toga, da se ne uvjerim u ono što već znam: da nema izlaza iz ove situacije, da je ona vječna i postoji i bez mene kao nekakvo kozmičko čistilište, i da je sasvim svejedno jesam li u njega ušetala svojevoljno i želim li iz njega sad demonstrativno otići. Nemoguće je biti demonstrativnom ako nitko ne bi ni trepnuo, zar ne? Ostajem, jer moj odlazak ne bi bio zabilježen, rekla je i posegnula za čašom crnog vina iz brdā u okolici Bangalorea, na cijeni među poznavateljima jer mu proizvodnju nadgleda „leteći“ stručnjak iz Italije. Ispila je gutljaj i nadodala da sve skupa zvuči suludo, svjesna je toga. Zna i da Asif pamti svaku riječ koju mi je upravo izrekla, iako je ne može čuti, ne s one strane stola, onako zaokupljen striptizetinim ključnim kostima, rekla je, a zatim i sama pogledala u istome smjeru, kao da nad tim kostima s njime želi sklopiti savez žudnje.– Volio bih da prestane – rekao je Asif kad se malo kasnije okrenuo prema meni. Kad god razgovaraju preko Skypea, rekao je, ona tvrdi da vidi djevojke omotane u ručnike kako pretrčavaju u pozadini. Kaže joj da je slika loša, ponekad to doista i jest, ili da ona vjerojatno ima problema s vidom, neku mrlju u perifernom polju. Da bi to trebala ići pogledati jer može biti ozbiljno. S vidom se ne treba šaliti, vid je sve što imamo.– Mrlju u obliku žene? – pitala ga je Amerikanka.– Mrlje znaju poprimiti i čudnije oblike – rekao je Asif.S njezinim je vidom sve u najboljem redu, rekla je okrenuvši se opet prema meni, ali on ne bi mogao izreći jednu jedinu istinitu rečenicu ni da mu uperiš pištolj u čelo, zna jer je probala. Razgovori s njime su kao da joj netko zabada igle u oči.– Njezin cerek je – rekao je on – kao šaka u trbuh. Misli da sve zna, da se sve može riješiti razgovorom. Samo govori i govori, i smije se. Volio bi pobjeći negdje dovoljno daleko da više ne čuje taj grozomorni smijeh, ali to je zbog vražje tehnologije virtualno nemoguće.Da je htio pobjeći, već bi pobjegao, rekla je ona. On je kukavica. Žao joj je što je to zaboravila spomenuti u svom govoru na konferenciji TEDx u Austinu. Šapnula mi je i dodala svoj mobitel na kojemu se vrtio njezin nastup, otprije dvije godine. Njezin dugogodišnji odnos sa Asifom poslužio je kao okosnica četrnaestominutnog govora naslovljena Voljeni je uvijek Drugi, kao aluzija na sufijsku tradiciju i Asifov višestruko marginalizirani status. Do tog časa pogledalo ga je gotovo osamdeset tisuća ljudi. Tri tisuće i nešto označilo je da im se nastup sviđa, a samo ih je dvjestotinjak palcem prema dolje izrazilo negodovanje. Svoju interkulturalnu aferu s kašmirskim muslimanom Amerikanka opisuje kao fundamentalni dio svoga života, i bez obzira na činjenicu da biraju ostati svaki na svome kontinentu, oni su trajno i uvijek iznova oplemenjeni susretom.A prvi se dogodio u Šrinagaru.Asif je bio slučajni prolaznik koji joj se našao odmah iza leđa kad je među ulicama grada grunula granata. Koji ju je potom uveo u maleni restoran, gdje ju je naviknuo na okus prženih lotosovih stapki, a ona ga nagovorila da napusti taj pakao u kojemu će se, rekla je vidovito, ratovati još desetljećima.Uglavnom, rekla je, granata ju je ubacila u taj odnos, možda je jedino granata može iz njega i izvući. Odnosi uvijek završe onako kako su započeli, sve ono između samo je iteracija kroz nizove svakodnevnih detalja, potvrda te istovjetnosti, duža ili kraća, ovisno o tome koliko smo uporni ili spori. Život nas neprestano prokazuje svojim metaforama: u njezinim dvadesetima, negdje u pokrajnjim uličicama njezina života došlo je do eksplozije, a već je u sljedećem trenutku na drugom kraju svijeta jela lotos iz ruku nepoznata muškarca.Sherry147 u komentarima je napisala da joj je Amerikanka velika inspiracija i samo tako naprijed. Einar iz Osla da je sasvim jasno da se ovdje radi o običnom eksperimentu jedne privilegirane bjelkinje, a ničem supstancijalnom. Koliko još sličnih bljezgarija mora pogledati na ovoj inače uglednoj platformi?!Asif je bio najmlađi od troje braće i crna ovca u obitelji. Još kao tinejdžer pobjegao je u Punu, gdje je pred M-ovim ašramom njegovim sljedbenicima prodavao malene rezbarije iz Kašmira. Slonove i kutijice s floralnim ornamentima. Rezbarije su bile samo pokriće, jer im je zapravo prodavao hašiš. Ženama je nudio masaže, i svim se silama trudio ući u ašram, baciti se u misterije tantre. Ali M nije htio ni čuti za Indijce.Kad mu je dosadilo čekati, Asif se vratio u Šrinagar.Dvije godine nakon što su se spetljali, Amerikanka i Asif zajedno su pokrenuli trgovinu kašmirskim nakitom, ovdje u Goi. Trgovini još uvijek relativno dobro ide, unatoč Asifu, rekla je Amerikanka dodavši da zna da to nikada neće biti ravnopravan odnos. On je za takvo što potpuno nesposoban, rekla je. Čak i da je pun k'o brod, sve bi i dalje bilo isto. Ali treba ju, zato ona ostaje. Tolerira mu čak i to što se stalno žali na žene u kratkim suknjama i štiklama, a ne može gledati ni u što drugo. – Žele izgledati kao plamenci Serengetija, a to je nemoguće – dometnuo je Asif, treperav u polumraku. – Nikada neće biti lijepe kao životinje, ni sa svim onim plastičnim kandžama u boji koje lijepe na izgrižene nokte. Ali pokušaj je groteskan, ima se što vidjeti, zato on i gleda. – Pogledao je i previše dokumentaraca National Geographica – rekla je Amerikanka.Njegova je bivša žena uvijek govorila da je to zapadna i politički prihvatljiva varijanta kineskog povezivanja stopala, oglasio se Nijemac. To sa štiklama. U redu je da ti polome kosti dok god to rade postepeno i neprimjetno, jer onda nisu kostolomci. I to ne samo koščice u stopalima, nego i dalje, čitavu kralježnicu. Kažu ti da si osnažena ako nosiš štikle i tijesni poslovni kostim, a zapravo ne možeš disati i jedva hodaš. Misliš da si neka sofisticirana predatorica, a zapravo si potpuno onesposobljena. Ali takva im ne možeš pobjeći, rekao je. Trebaš im beskičmena, to je seksi. – Tvoja bivša žena je bila puritanka – rekla je striptizeta. – Možda – rekao je. – Razmišljala je u tim začudnim slikama. Teško je tome proturječiti, čak i ako se ne slažeš.– I sâm znaš kako je to završilo – rekla je. – U najmanju ruku začudno.Nijemac se prezrivo nasmijao, ne njezinom komentaru već njezinoj potrebi da išta kaže, i odsutno jedan čas gledao u rub stola ispred sebe.M ih je učio otvorenosti, rekao je zatim, okrenuvši se prema Asifu. On je bio s njim kad je sve krenulo, kad je M još bio relativno nepoznat. On i šačica drugih Zapadnjaka. M bi ih okupio tridesetak i potom zatvorio grupu. Prije toga bi raspario parove – svatko je ulazio sâm za sebe. Vezanost je prepreka, emocije su prljave, nadići ćemo ih isto onako kako smo s vremenom izbrusili očnjake. Potom su mjesecima morali voditi ljubav i s kim nisu htjeli, sa ženama koje ih nisu nimalo privlačile. Zahvalan mu je na tome, jer ih je usmjerio na njih same, na univerzalno, a na partikularno. Zato njegov sadašnji brak opstaje već više od desetljeća, zato može reći da on i njegova žena imaju kvalitetan odnos – jer je konačno odlučio primijeniti naučeno. Kako bilo, čudi ga da ondje nije sreo Asifa, ali mora da je Asif pred vrata ašrama ipak stigao nešto kasnije. Da ih je vidio, svakako bi zapamtio njegove nebesko plave oči.Asif me pogledao. Doimao se tužnim, poraženim. K je gledao prema lomači, a striptizeta u dno svoje vinske čaše. Zamišljeno je zatim rekla da se ponekad sama postaviš tako da budeš isprana, jer ljudima ne ostavljaš drugog izbora. Kao četa mrava u sudoperu, koji su se uhvatili za lokvice vode koje nikad ne presušuju, za ostatke hrane po tanjurima što neoprani čekaju ispod slavine, jedni na drugima, mile po trunju prošle prljavštine, iako prljavština nikada ne može biti prošla, po masnoći na aluminijskim stijenkama, ondje tko zna otkad. Kad bez razmišljanja pustiš vodu, dohvatiš spužvicu koja također vrvi njima, i namjestiš je ispod snažna mlaza da potjeraš s nje te crne mrljice što se miču jer imaju noge, iako ih ti jedva uspijevaš razabrati pa se pitaš ne pričinja li ti se možda ta cijela stvar s nogama. Kad ih otpraviš u odvod i dalje u more, bilo koje, jer ti je u tom času sasvim svejedno, a ni mravima ne čini bitnu razliku. A onda čistom spužvicom prijeđeš preko njihovih sudrugova, raštrkanih po teže dostupnim mjestima, kao da se rješavaš blata. Pa onda još jednom preko svega, nakon što spužvicu prvo natopiš octom, da sapereš tragove njihovih feromona iz svoje kuhinje, kojima se međusobno dozivaju na ova gubilišta.Čak i da želiš, i da si rođena posebno empatična, kakve bi samo tehnike morala koristiti da ih odmamiš otamo? Možda kapljicom meda na radnoj plohi, pa drugom na kuhinjskom podu, pa kroz balkonska vrata i niz zgradu? Spasonosni trag od meda, zaista je pitanje bi li ga ti blentavi mravi uopće slijedili. A tebi bi čitav život mogao proći u preusmjeravanju putanja tih malih bića koja nemaju dovoljno pameti da se drže izvan raznih sudopera. Čovjek bi pomislio da će nove generacije biti mudrije, ali mravi, izgleda, nisu historični. Kao ni neke žene. Ima u takvoj egzistenciji neke bestežine, svojevrsne lepršavosti duha, ali pod koju cijenu? Pitaš se ne radi li se tu ipak o nekoj vrsti tupila ili samoobmane. Ali dosta o mravima, tko će ih znati.– Nisam zoologinja – nasmijala se striptizeta. – To je jedino sigurno. Za par mjeseci, kad se ovamo vratim sama, na istoj ću plaži sresti jednu Nizozemku. Raspričat ćemo se jer ću proći iznad njezina ručnika i pomoći joj obeshrabriti jednog dječaka koji joj je silom pokušavao prodati ogrlicu od školjaka. Kad se mršavi dječak otputi dalje, zveckajući robom ovješenom na podlaktici, reći će da ga već dobro poznaje. Ona dolazi ovamo već deset godina, a taj dječak već dugo prodaje iste ogrlice, samo je u međuvremenu porastao. Žao joj je, voljela bi da učini nešto od svoga života, nada se da hoće, ali s nadom ne treba pretjerivati. Jednom mu je dala tristo eura za školu i knjige, nema pojma što se dogodilo s tim novcem, jer dječak ne ide u školu, a čitati ne zna. Vjerojatno mu ga je otac zapio, čula je da opet pije, što bi samo po sebi bilo dovoljno strašno da uz to još i ne tuče svoju ženu. Prošle joj je godine slomio čeljust, zna jer joj je platila oporavak u bolnici, a moguće je da taj isti otac zapije i sve što maleni danju zaradi na ogrlicama koje sâm izrađuje od školjaka što ih skuplja jutrima, kad se more povuče s pijeska. Najgore od svega je što ju dječak uopće ne prepoznaje, zato joj sad potura te drangulije, tko zna pokraj koliko je svojih pokroviteljica već danas prošao na ovoj plaži. Nemoguće je upamtiti svako bijelo lice koje od tebe nešto hoće, zar ne?Ona ovamo dolazi zbog ljubavi, ako se to uopće može tako nazvati. Asif vodi trgovinu nakitom u koju je svojedobno uložila značajan iznos, kad je Asif bio pred bankrotom. On je zapravo iz Kašmira, kao i njegov nakit, ali i sama znam kako je u Kašmiru. Moraš biti lud da ostaneš ondje, iako se mora priznati da je to nekada bio raj na zemlji, sa svim onim kućama-brodovima i visokim platanama. Hrana im je fantastična, mora da je tako i dalje, no teško se prejedati dok oko tebe zuje meci.Nije sigurna kamo taj odnos ide.Uglavnom se svodi na razgovore preko Skypea, ako uspiju uskladiti vremenske zone. Ona je veoma zaposlena, pedijatrica je u jednoj amsterdamskoj bolnici. Ali ne može se reći da nemaju divnu vezu, kad ju povremeno uspostave. To je drži u svemu ovome. A možda je i obrnuto, rekla je. Možda je sve ovo drži u toj vezi. Ova plaža, dječak i njegove ogrlice od školjaka, odgovornost koju osjeća, rekla je i zamišljeno pogledala u svoje nožne prste napola zarivene u pijesak. Potreba da osjeća odgovornost. Tko zna. Prije su joj se tropi činili poput golema staklenika, sa svim tim egzotičnim biljkama i toplim zrakom, kao onim putnicama s kraja devetnaestog stoljeća. Nimalo stvarno mjesto. Za nju su ponajviše funkcionirali kao odraz ili obrnuta poredba: stvar ili pojava nalikuju svojoj imitaciji, krajolici su samo nesavršeni modeli za vlastitu dioramu. Osobito ovi tropski. Shvatila je to kad se u njima napokon našla sa Asifom i ni sekunde prije. Tad se sve promijenilo. Posudio joj je svoje očište i sve je oživjelo, sve je odjednom imalo povijest i budućnost, njegovu, a ona je puštala fantomsko korijenje u taj novo stari pejzaž. Fantomsko je korijenje najteže sasjeći, rekla je, jer ti istovremeno daje osjećaj pripadnosti, a ne uzima lakoću.– A ti? – upitala me.

Kamo vrane odlaze na spavanje?

Sati žena sporo prolaze, pa ih skraćujem propisomda su žene posebnije i podrobnije od nas ostalih. Povijest ih sustavno zapostavlja, a neke od njih odabireda guraju događaje ispred vremena koje debelo kasni za njihovom hrabrošću. Neke od njih i osobno poznajem iz svojih stripova.Udišem njihove svjetonazore i stremljenja u svoje postojanjei time se možda samo zavaravam da ispravljamtu pretešku neravnotežu općeg ženskog življenja. Ali istina je da su uvijek ljepše i postojanije, nesigurnije i sigurnije, različite i neuhvatljive.Sati njihovog dana idu polako.To se povijest mota oko njihovih nogu,pokušavajući ih uvesti u veći značajkoji počinje jačim uvođenjem njihova priznavanjau mojim najdubljim malim mislima.

Sati od žena

katastrofa *u noćisu se otvorila vrata ulazimo polakou drugu dimenziju *ujutro prije nego otvoriš očiveć znaššta te čeka*implodirati ili explodirati?*u kući ratna zona tko danas ovdje uđe nek izgubi svaku nadu.*psi u daljini laju u očajušta im se dogodilo ne znaju *maske su paleprije podne mjesečarimokroz minsko polje*srušit ću se od pritiska od mene će ostatisamo hrpica prašine*zvoni telefon dobar dan, anketane zovite višemi ne postojimo *u dućanu na kasi žena u suzamakimnem glavom razumijem *iz oblaka čujem glas šta si došao, Nizozemac?vrati se doma dok možeš... *kiša ide u rijekama niz stepenice sagradit ću arku počet ću ponovo *gledam kroz prozor stogodišnji rat još uvijek traje vojnici su na ulici iscrpljeni*kao boksač u petnaestom krugu tražim protivnika eva ga u ogledalu*brodolomu vremenukoja je godina?ko je predsjednik?*gledaš me dok kuhaš s velikim nožem u rukama i čudnim pogledom u očima *ako me traže reci da sam u rudniku kopamtražim izlaz*mačke na kontejnerimanjima ništa ne smetai nije im nasnimalo žao * na rivi nema nikogasamo galeb gleda mekao da mi se ruga *morekamen sol smrt*navečerprazna pijaca kao u starom vesternu čovjek bez imenatraži svoga konja*na brdu neki stari okrutni bogovi se glasno smiju *pili smo pivu na rubu svijeta i od jednom dogodilo se ništa*u kafićima su ostali samo kanibali koji u polumraku plaćajustare dugove*vjetar demonvjetar mučitelj vjetar kretenvjetar ubojica *ubit ću oko*putujemo dalje kroz praznine sljedeća stanica:zaborav

Jugo

<h3>nesakidanji dan</h3>punk prinčipesa i oportunistaz dušun napravnun samo za rock n rollpredomonna kafu dopolnedijagnoza svjetsko stanjeekonomijedolar je potlohpunk prinčipesavavik dela kako drugi judi nepa ča ako se ni oženilaako j pol glave obrilai za dicu nikad spravnaona brije na viši ciljbuffet Ričinudrži druga generacijaza šankon zovu treću turu pelinkovcatimidno se ćapuju za rabušii obrnju žepepunkprinčipesa j uspomenezahitala tamo nigder zadava niki oltar da ih zmišasevajednojoš joj ki put odzvoninonića glasili od starega črnegabicikla z velimi kolizvonožuta kapa z glave zasvitli ili to j sunce v očiblišći pa joj suze oči od tegača navijamo za gosti ili za domaćipenzionerkenimaju laznožure s kruhončeka ihnova trajnanovi kapuz i fažoli kobasice za zapozada<h3>Na okupu</h3>plišani medobudna trnoružicaprinc bez konjadebeli majstor bez podbratkazaboravio je na čaj u podne sirena je rep podvila pod nogetri prašćića su vukuisprintala kućicu za goste umjesto vrata zatvaraju se prozoriprosjak kraljevića častivečerom uz svijeće popili su dvije boce vinakuhinja zbog njih radi dužeprijatelji izvlačednevnike srame se kako je jednostavno biti djete

nesakidanji dan

Žene su dobre u kuhanju.Žene su dobre u čišćenju i pospremanju.Žene su dobre u pranju i pomivanju.Žene su dobre u posluživanju.Žene su dobre u pričanju i blebetanju.Žene su dobre u kupovanju i trošenju.Žene su dobre u kopanju.Žene su dobre u plakanju.Žene su dobre u braku.Žene su dobre u šaputanju.Žene dobro mirišu.Žene su dobre u slikanju i crtanju.Žene su dobre ko mame.Žene su dobre za djecu.Žene su dobre životinjama, a i muškarcima.Žene su dobre ljubavnice, i glumice.Žene su dobre u plesu.Žene su dobre u stresu.Žene su dobre u pripovjedanju i pisanju.Žene su i dobri pjesnici.Žene su dobre u sportu.Žene su dobre u plivanju, skakanju, i u koplju, i sa diskom.Žene dobro skijaju, i igraju tenis.Žene su dobre u znanju.Žene su dobre u pjevanju i sviranju.Žene su dobre po zimi, a i po ljeti.Ali žene su dobre i u međuvremenu.Žene su dobre u vremenu.Žene su dobre kad zagusti.Žene su dobre u opuštanju, i u tulumarenju.Žene su dobre u opraštanju.Žene su dobre u ljućenju.Žene su dobre u liječenju.Žene su dobre u vožnji (ali ponekad ne baš sve).Žene su dobre u mužnji, i sa traktorom.Žene su dobri astronauti (zvijezde ih vole).Žene su dobre u padanju.Žene su dobre u sanjanju.Žene su dobre u skidanju.Žene su dobri borci.Žene su dobre u životu.Žene su dobre dok ne staneš im na žulj.Žene su dobre s rukama.Žene su dobre u tri kantuna,a vjerojatno i u onom četvrtom.Žene su dobre u osmjehu.Žene su dobre u srcu.Žene su dobre u lutanjima.Žene su dobre u putovanjima,čak i u onim besciljnim.Žene su dobre na planini.Žene su dobre u politici.Žene su dobre u stripovima.Žene su dobre k'o kruh.Žene su dobre dok spavaju.Žene su dobre u jutru (osim onihkoje još nisu popile svoju prvu kavu).Žene su dobre prijateljice.Žene su dobre žene.Žene su dobre u beskompromisnom i ludom voljenju.I zato mi nikako nije jasnozašto ih, do vraga (ah da, žene su i dobri vragovi),držimo toliko po strani,kad su tako svestrano i nepopravljivo dobre?

Žene su dobre

Istražujem sve oblike nježnostikojima si me noćas ostavila.Sjećam se nekih neizgovorenih dodirakoji mi nedostaju na površiniuronjenoj u tebe, Ljubavi.Sjena tvojeg odsustva teško mi padanakon obilnog večernjeg druženja.Razmišljam o propustimakoje nastojim naknadno pokrpati riječima izdaleka.Razmak između nas, nevidljiv pod prstima,uzima prašinu iz svemira, čineći je običnomkroz taloženja naših utisaka svakodnevnog življenja.Borim se protiv te dosadne prljavštine,suprotstavljajući joj bijeli pokrivač iz snježnih oblaka.Njime posipam krovove, travu i zidove,otvorena polja, drveće; vjetrove i sporedne prolaze.A ti mi onda odjednom veliš:“Ma dosta mi je već tega snega!Kad ćemo već jedanput na more?!”8. 3. 2018.

Iščekivanje

Tada nema osjećaja, samo razum, pomalo izgrickan, istrošen i trul. I taj osjećaj mučnine, što te drži na životu, zarobljen u putu snova, zagrljaju neke druge iluzije. I razlozi su jasni, čisti i logični, imaš opravdanje, savjest je na mjestu. Al duša miruje, u kaosu svog ludila, pretjerano bijesna, da bi išta shvatila. I oni što te gone, u bezumlju tog čina, to su osjećaji, oni kojih nema. I zato su naj-jači, jači i od tebe, jer zatebe ih nema, i u to si vjeruješ. Al jedna mala frula, glasnica budućnosti, pjeva svoju pjesmu, i vidi tvoju livadu. I ono lijepo što će reći, ostaje unutra, zakopano u tuzi, jer mrziš sebe, da bi mogao mrzit druge. Al ono što zakopaš, ostalo je ovdje, zanemareno i sitno, al ipak tu. I doći će na vidjelo, kad ti bude dosta, jer mrziti ne možeš, bez da mržiš sebe. Lovran, 03.01.2012. (hvala Iva)

Kad si zločest

Htio sam te poljubit, al ne tu večer, nego tek nakon mnogo mnogo plesova. Mnogo, mnogo, mnogo plesova. Htio sam te poljubit, u budućnosti, kad svi ti plesovi izgore, i ostane samo naš ples. Onaj koji nismo izgovorili, niti ga otplesali, utkao se suptilno, u naše druge plesove. I ostao tamo, na podiju neispunjen, kao naše slaganje, dasaka na tube. Daske koje život znače, a tube dušu, našu neispunjenu, prazninu čelika.Dođi.Kulfanekov tunel, 04.02.2017.

Punina

Žene su u svijetu. Žene su u haljinama. Žene su u odorama. Žene su u mislima. Žene su u oblacima. Žene su u zraku. Žene su u moru. Žene su u hladu. Žene su u svemiru. Žene su u redu. Žene su u godinama. Žene su u sportu. Žene su u kući. Žene su u noći. Žene su u modi. Žene su u knjizi. Žene su u budućnosti. Žene su u avionu. Žene su u ljepoti. Žene su u miru. Žene su u zemlji. Žene su u pravu. Žene su u radu. Žene su u trku. Žene su u mraku. Žene su u osami. Žene su po svuda, dok blještavo svijetle okupane svojom jakom posebnošću.

Žene u životu

Duboko zdolaJadaSebeNjegaZdolaNemogućegaTi si moj minutMiraKad ledena princezaTesana savršenstvuMoru oteče. <figure class="media"><oembed url="https://www.youtube.com/embed/Q-EVJQp69XE"></oembed></figure><h3>Fraj</h3>BorićevaIglicaAkupunkturakamenjradivjakapripiče čezzaprt leni hladzagrnjena žegamriža hićenamoru pod valiprofumi z vodun kroz zrakva soli kupaju suncedišiš midišen teživot je za zemju <figure class="media"><oembed url="https://www.youtube.com/embed/4u6HFJFBiPw"></oembed></figure><h3>Bez razuma</h3>Va tvojoj zjeniciNigdi va tvojojBoji kad zaprešKapkiJoš dokla ti jSan tako lagakŠapjen tiD ate smetanRazumi meJa razumaNiman <figure class="media"><oembed url="https://www.youtube.com/embed/RbbebbO8N9M"></oembed></figure><h3>Teplina teškoća</h3>teplina teškoćapušćaš zdola vratihistu slatkucedulugazdinstva vreli zahtjevini bitnoča j čuda vrimenapasaloto j tvojsebičninigdernastat ću ostatja san svoja zadovojštinarefužo postava prve ligešlag na tortipakovanoj va celofanskizlatunI tvoja žuška pohlepastani va filu za črni kruh <figure class="media"><oembed url="https://www.youtube.com/embed/bxIoYLKHRKI"></oembed></figure>