Velika važnost malih priča: knjiga iz koje će svatko izvući ono najbolje za sebe

Ovo nije recenzija, baš kao što ni knjiga o kojoj ću pisati nije klasična znanstvena knjiga. Iako  ona ima korijene u znanosti o književnosti, znanosti o čitanju i u teoriji dječje književnosti, velik dio knjige posvećen je osobnom iskustvu čitanja s djecom i odraslima različitih dobi i profila samih autorica. A autorice su dobro poznate, pogotovo onima koji se bave čitanjem, djecom i mladima. 

Meni je prvi susret s njihovim radom i pisanjem bio kada sam naišla na njihove blogove i tekstove. Andine na njenom blogu  U novoroditeljskom žanru i Marijine na Modernim vremenima. 

Anda Bukvić Pažin je književna prevoditeljica i sveučilišna lektorica koja se bavi poticanjem čitanja i književnošću za djecu i mlade iz teorijske, praktične i traduktološke perspektive. Dobitnica je nagrade Društva hrvatskih književnih prevoditelja “Josip Tabak” 2023. za roman Wolfganga Herrndorfa za mlade Čik - najbolje ljeto od svih. 

Marija Ott Franolić je nezavisna književna kritičarka i teoretičarka. Teorijski se bavi povezanošću čitanja, mišljenja i empatije. Vodi razne projekte poticanja čitanja i drži predavanja o važnosti čitanja diljem Hrvatske. Na portalu Moderna vremena piše tekstove za rubriku Preporuke kvalitetnih slikovnica, a piše i tekstove na svom književnom blogu Tekstovnica.

Koncept knjige Velika važnost malih priča: zašto i kako čitati djeci? (Ljevak, 2023.) je takav da je podijeljena na 4 tematska poglavlja: Zašto književnost?, Male priče, Čitanje i učenje  i Odgoj čitatelja i čitateljica. Svako poglavlje završava razgovorom s nekim od stručnjaka/inja za neko područje.

U prvom poglavlju autorice pišu o književnosti, zašto ju je važno čitati, o iskustvu užitka u čitanju, o odnosu pojedinca i književnosti, što to sve književnost pokreće u nekoj osobi, što nam se događa dok čitamo te o odnosu književnosti i društva. 

“Čitanje je kombinacija kognitivnih i afektivnih impulsa koja nas istovremeno obuhvaća i mijenja – ono što čitamo zadobiva nijanse naših sjećanja, osobnosti, očekivanja, dakle događa  se istovremena okrenutost sebi i svijetu, fuzija u kojoj čvrste granice između našeg bića i teksta postaju zamagljene.”

Ovo poglavlje završava razgovorom s Natašom Govedić, književnicom, čitateljicom, kritičarkom, urednicom, nastavnicom i učenicom koja govori o važnosti umjetnosti i iskustvu podučavanja umjetnosti.

U poglavlju Male priče autorice progovaraju o dječjim pričama, prvenstveno slikovnicama. Što slikovnice jesu, a što nisu, za koga su, kakve su to kvalitetne slikovnice i koje kriterije moraju ispunjavati, kako odabrati kvalitetne slikovničke sadržaje, zašto je važno usredotočiti se na likovnost u slikovnicama, zašto se ilustracijama u slikovnicama pridaje premalo pažnje, kako i zašto djecu podučavati elementima likovnosti u slikovnicama. Ovo poglavlje obogaćeno je i popisom preporuka kvalitetnih slikovnica, dječjih knjiga i stripova, a autorice su se osvrnule i na trend cenzuriranja starijih dječjih romana:

“U takvom načinu razmišljanja vidimo najmanje dva problema – prvo, cenzuriranje umjetnosti je opasna nedemokratska praksa i , drugo, cenzura nam onemogućuje perspektivu i široko sagledavanje prošlosti i sadašnjosti. Jer svima nam je korisno ponekad zaviriti u prošlost i vidjeti da je društvo nekad bilo drukčije.”

Velik dio poglavlja posvećen je i bajkama, još jednom kamenu spoticanja u dječjoj književnosti, a posebno je važan podnaslov Sedam točaka u obranu bajki iz kojeg vam prenosim važan savjet:

“Bajke nisu upute za življenje, već književni tekstovi – i to treba imati na umu svaki put kad u nama proradi poriv da djecu  zaštitimo od njihova sadržaja.”

Poglavlje završava razgovorom s Midhatom Ajanovićem, profesorom, piscem, teoretičarem i karikaturistom koji govori o važnosti stripova kao formata za poticanje čitanja te o razlikama između stripa i slikovnice.

U trećem poglavlju vraćamo se korijenima, odnosno samom procesu čitanja, pogotovo dubinskog čitanja koje u svijetu digitalne tehnologije pomalo već postaje endemska vrsta čitanja. 

“Dubinsko je čitanje onkraj doslovnog shvaćanja teksta. Radi se o sporom i složenom procesu koji mijenja strukturu našeg mozga i prirodu misli, koji je zaslužan za cjelokupnu ljudsku kulturnu i intelektualnu (r)evoluciju.”

Kako bismo došli do dubinskog čitanja važno je proći pripreme, ne visinske, već dubinske te proći nekoliko stepenica čitateljskog razvoja. Ali ono što ćemo na kraju dobiti je neprocjenjivo. Autorice će nas u ovom poglavlju podsjetiti i na to zašto je dubinsko čitanje toliko ugroženo. Razlog je, naravno, digitalne prirode. 

“Mobitel nam je postao poput produžetka tijela – univerzalnog, intimno s nama sraslog, koji stoga logično mora utjecati na naše misli i osjećaje.” 

A pogotovo pažnju i vrijeme. Potreba za pamćenjem podataka poprilično je zanemarena zbog digitalne tehnologije, a samim time smanjena je sposobnost učenja i usvajanja znanja. Kritičko razmišljanje, učiti kako učiti i čitanje s razumijevanjem su komponente koje je potrebno podučavati kako bismo olakšali proces dostizanja dubinskog čitanja i kako bismo kod djece i mladih razvijali dvopismeni mozak.

Ovo poglavlje zatvara intervju s Karin Doolan, redovitom profesoricom na Odjelu za sociologiju Sveučilišta u Zadru, koja se bavi građanskim odgojem, obrazovanjem i društvenim nejednakostima. Ona progovara o tome zašto je građanski odgoj važan za obrazovanje te o problemima uvođenja građanskog odgoja u škole.

Četvrto poglavlje Odgoj čitatelja i čitateljica vrvi praktičnim primjerima i aktivnostima kojima djecu možemo potaknuti na čitanje. Od jezičnih igara koje možemo igrati s djecom do ideja za konkretno čitanje s djecom. Izdvojila bih koristan dio Petnaest praktičnih savjeta za čitanje djeci kod kuće i u vrtiću te popis slikovnica na kojima se ovi praktični savjeti mogu isprobati. U ovom poglavlju pronaći ćete i savjete za poticanje čitanja u školi, tekst o lektiri te prijedloge za poticanje čitanja u knjižnici. 

“Dječji knjižničari i knjižničarke pred sobom imaju velik zadatak: stvoriti čitateljice i mlade ljude koji sami sebe doživljavaju čitateljima, koji će nakon čitanja brojnih raznolikih knjiga biti obrazovani i sposobni misliti izvan okvira.”

Intervjuom sa Špelom Frlic, slovenskom spisateljicom koja je diplomirala komparativnu književnost i novinarstvo, a magistrirala s temom suvremenog pripovijedanja, koja vodi dječje programe i projekte povezane s pripovijedanjem te vodi Pravljični studio – Studio za priče te prijedlozima za budućnost završava posljednje poglavlje ove knjige.

U Zaključku odnosno Postpriči autorice se dotiču i brige za budućnost obrazovanja. Sve su dobro opisale, i sustav i probleme. I stalne reforme koje kreću, a nikad ne završavaju i ne donose ništa dobro. Barem ne mjerljivo dobro. Kao netko tko već više od 15 godina radi u sustavu i tko je prošao brojne reforme, sigurna sam da će do nekih boljih vremena sustav ostati baš takav kakav jest, trom i da će sve ono dobro u njemu, baš kao i dosada, počivati na entuzijazmu pojedinaca. 

Velika je vrijednost ove knjige za sve one koji vole čitanje, koji se bave poticanjem čitanja u bilo kojem obliku i na bilo kojoj razini odgoja i obrazovanja. Preporučila bih ju svima, roditeljima, odgojiteljicama, učiteljicama, nastavnicama, knjižničarkama u svim vrstama knjižnica, pričalicama, pripovjedačicama, bakama i djedovima. Vjerujem da će svatko izvući iz nje ono najbolje za sebe. Pripremite bilježnice i post it-ove jer vam ne gine bilježenje literature za daljnje proučavanje i mnogih mudrih misli